Čokolada i pelin

petak, 19.08.2011.

Cool bejba

Ja sam emotivac. Strastvena sam. Mogu se smijati, mogu voljeti do bola, plačem ako me boli. I ako me gane plačem.

Jučer sam bila s meni bliskom osobom koja je u prilično teškom razdoblju. Draga osoba, onako, puna duhom, sposobna za itekako duboke osjećaje...

I kaže mi kako nije plakala. Kako je pustila jednu suzu na jedno oko i to je to. „Zamisli, ne mogu plakati. Kada mi je najteže u životu, ja ne mogu plakati“

Prvo mi je palo na pamet da se radi o laganom šoku i da mozak iscenira nevjericu u tom trenu... pa zato ne može plakati. Međutim, ona je rekla da je puno plakala kao dijete i da se je to nastavilo i kasnije i da je mrzila plakati, jer njen plač nije bio oslobađajući, nego bi uslijedila glavobolja.

„I kada je on imao show, jednostavno sam rekla, e, nečeš, majke ti, nisi ti vrijedan mojih suza. Moje suze nitko ne zaslužuje. Ja više neću plakati“. I raskrstila je suzama u trenutku koji je ličio na psihičku rastrojenost i udarila je nogom o frontu kuhinje. Toliko jako da je fronta pukla (ona je inače sitnija...). On se u trenu u nevjerici stvorio iza nje, na koljenima i zamolio je da mu oprosti. A ona je, po prvi put ostala suha lica i suhih očiju, prozborila je tek: „Razbila sam frontu. Popravi to“ i otišla.

Rekoh joj napola kroz nevjericu i napola kroz smijeh ti si cool bejba.

Unatoč našoj bliskosti, nisam znala da ne može plakati i to me je zbilja iznenadilo. Ona jeste snažna i jaka osoba, ali mogućnost da čovjek tako upravlja svojom „fiziologijom“ mi je impresivna.

Kako se čovjek može tako isprogramirati? Mislim, ne radi se tu o nekoj tehnici, mantri.. je li dovoljna emocija bijesa i prkos u momentu da zabiju blokadu na suze?

Kontrolirate li vi svoje suze? Možete li? Kako, pobogu?

srijeda, 17.08.2011.

Privlačnost

Helou narode, bila sam na godišnjem, pa sam još malo zabušavala, sada se bacam na detaljnije čitanje... bili ste marlijivi kada me nije bilo i imam posla već par dana oko čitanja.

Već me neko vrijeme muči definicija privlačnosti.
Znate ono kada netko veli, on je glup, ali ne mogu si pomoći koliko mi je privlačan, ili, ona opće nije bogznašto, a toliko mi je privlačna, ne mogu si pomoći. Znate za masu onih lijepih ljudi koji za ruke drže rugobe, jer, eto, bilo je jače od njih. What is the point?

Zanimljiva je činjenica da nas jednim dijelom priroda zafrkne i da smo slijepi i gluhi telci koji se vode za instinktom za produženje vrste. Po defaultu smatramo muškarce širokih ramena privlačnima, a isto tako žene naglašenijih bokova – činjenica je da su ti ljudi u prosjeku zdraviji i plodniji.

TO je činjenica. Strast nije činjenica. Strast bi tu bila vjerojatno zbog bolje lubrikacije.

Ispada da nije poanta u tijesnim trapericama, u jebozovnom pogledu ili promuklom glasu...
Večinom... to budu feromoni, koji govore o našoj genetskoj kompatibilnosti, unutarniji kompjuter javlja da bi ovo parenje trebalo izvršiti jer će mladunčad biti kvalitetna i osigurati nastavak vrste.

Pa je li ljubav samo izmišljotina s kojom lakše nastavljamo vrstu?

I ako gledamo s te, znanstvene strane, baš smo zafrknuti i jako malo toga nam je prepušteno na izbor. Kao da su izbori već napravljeni. I zamisli bezobrazluka... izbori su napravljeni bez nas.

E, a kamo tu smjestiti priče o srodnim dušama? O karmičkim ljubavima koje se vide iz natalnih karti? O sudbonosnim susretima? O ljubavnim vezama poslije kojih nismo nikada više isti?

Svi smo se našli u situaciji da nas je progutala bezumna čežnja za osobom, jaka privlačnost...
Ja priznajem da sam se par puta saplela ko budala na najsirovije moguće stvari, ali nemam neku paralelu za povući... i osjećam se prevareno.
Jer ispada da su Prever, Petrarcca i Lorca obični lažovi.

Možete li vi definirati privlačnost? Kako? :)

petak, 22.07.2011.

Poljubac

Navodno da nam pri samoj pomisli na sočan poljubac s osobom koja nam je privlačna, usne postaju punije i toplije. Znanstvenici se slažu da je poljubac rezultat kemijskih reakcija u organizmu i psihološka potreba.

A ako vam se čini da je poljubac nešto najprirodnije i da je prisutan oduvijek među ljudima, varate se. Poljubac u usta se prvi put spominje oko 1500 g. Pr. Kr. u Indiji, potom u epu Mahabharata gdje se ljubljenje u usta opisuje kao znak privlačnosti. Različiti stilovi ljubljenja opisani su u najstarijem priručniku o vođenju ljubavi Kama Sutra, u 6. st. poslije Krista.
Davno je poljubac dvoje ljudi pred grupom drugih označavao njihovo združivanje – što se je sačuvao do danas, kada se tako pečati ceremonijal vjenčanja.

Svi ste čuli za Francuski poljubac, to je poljubac jezikom – nikakav kunst, tako se više manje svi ljubimo (neš ti francuza).
Postoji i poljubac izdaje – to je onaj Judin zajeban.
Poljubac bljak – nekim australskim plemenima se poljubac u usta gadi.
Prijateljski poljubac - u obraz
Iz poštovanja - u ruku
Česti su poljupci u čelo - međutim po nekim starim vjerovanjima, taj poljubac nosi nesreću, suprotno njemu, osobu kojoj želimo sreću - poljubiti ćemo u kosu.

Sjećam se kako sam davno u Teenu čitala da se je najlakše naučiti ljubiti, ako nemamo iskustva, tako da u zdjelicu stavimo malo vode i jedno zrno graška – i probamo ga uloviti jezikom. Mislim, fakat, ono... ako je to netko probao, zaslužio je titulu najidiota stoljeća. Ako je već autor teksta nije primio...

Česta su iskustva dejtova gdje sve bude super i očekujemo konačno čin u kojem ćemo združiti usne i sočno se po prvi put poljubiti, a dobijemo jezik u grlo, ili puno slinjenja bez jezika. Nije puno manje neugodno kada nabrijani tip krene simulirati žestoku penetraciju jezikom, a prije sekunde je bio oličenje nježnosti ili kada te netko cijelu nabrijanu ovlaš dirne usnama i to je to. Nije uputno gristi (pri prvom poljupcu) i obavezno je disati na nos.
Ako nemate žvakaću ili osvježivač, a imate loš dah... manje štete ćete napraviti ako kidnete taj put, nego da nekoga poljubite. Sori.

Evidentno je da se ljudi na početku veze puno ljube u usta i da to ljubljenje ne završi svaki put seksom, ali kako veza odmiče, vrijeme provedeno u ljubljenju se smanjuje. Neki parovi se nakon nekoliko godina u potpunosti prestaju ljubiti u usta, zadrže samo bezazlen cmok i sve se svede samo na seks. Što je veliki gubitak po pitanju bliskosti.
Ako ste se i sami prestali ljubiti... jer nemate ugodan dah, popravite jebene zube i otiđite prekontrolirati želudac i pluća – isto to sugerirajte partneru, jer u vezama/brakovima u kojima izostaje ljubljenja, uskoro će izostati i ljubavi.

Da li vam je poljubac važan? Može li vas loš poljubac odbiti od nekoga?
Vi u dugim vezama/brakovima - ljubite li se još? A zašto ne? :)

četvrtak, 21.07.2011.

Savršeni brakovi

Fino ste se raspisali na temu o Virtualnoj romansi i u komentarima ste mi dali štofa za ovaj post.
Dakle..

Imala sam lijepu i skladnu vezu s privlačnim, poštenim intelektualcem koji mi je onako realno pasao po svemu. Seks je odličan, on zna dobro kuhati, podrška mi je i mogu se do besvjesti smijati njegovim šalama.
I veza je završila brakom. Bila sam presretna jer sam se našla u takvom skladu, imala sam prelijepu vjenčanicu, i bez preuveličavanja mogu reči da smo bili najljepši mladenci te godine. Fotke s vjenčanja su jako dugo stajale u izlogu najboljeg fotografa u gradu.
Kroz par godina smo ostvarili američki san, obitelj, kuću, auto i psa. Moj muž mi je i dan danas privlačan, poštujem ga i volim. Isto dobivam od njega.
Ovo je čisto za „udvoje“ – ja sam u brak krenula bez ikakvog „moram“, jedini razlog je bila ljubav i prihvaćanje tog čovjeka.
Međutim, kako sam i u braku nastavila raditi na sebi, a na to isto poticala i njega, bilo je neminovno da ćemo krenuti različitm putevima – nikada od njega nisam očekivala da se bavi isključivo onim što ja odredim da je dobro – jer je on individua za sebe.
Neke stvari koje ja volim njemu ne odgovaraju i obrnuto. Kroz par godina u brak se je uvukla monotonija, stalne obaveze i kronični nedostatak vremena, učinili su da dobro „utabamo staze“ i da ih se držimo, jer se je tako činilo najlakše izaći sa svime na kraj.
Počeli smo primjećivati i druge ljude, kod njega se je pojavila ljubomora, pa bude ti hladno u tom minjaku, pa nemoj dugo biti vani, pa daj ovako, daj onako. Ja sam to shvatila kao napad na moju osobnost, jer zašto bih sada nešto trebala mijenjati, a sve to mu je prije odgovaralo. Imali smo zamjerke jedno prema drugome, koje nam u početku nisu toliko smetale i bili smo prilično zaljubljeni da bi ih spominjali... prije ili poslije je to nužno raspraviti. A kada do toga dođe, nestaje bajke zaljubljenosti, nema princa, princeze i happy ever after, nego dvije individue čiji opstanak u zajedništvu ovisi o njihovoj spremnosti na kompromis.
Kada analiziram brakove ljudi koje poznajem, nailazim na jako, jako puno „savršenih“ brakova. Na žene koje više ne nose minjake i na muškarce koji više ne idu na nogomet... ali njima je savršeno dobro i jako su sretni. Sve dok se ne popije koja više, pa krene priča, znaš, nisam ti ja baš tako sretan/a u braku kako izgleda, on uvijek... , ona stalno... , on ne razumije..., ona stalno prigovara... Ljudi jednostavno ne prihvaćaju činjenicu da su njihovi partneri ljudi za sebe i da to treba poštovati. Brak je po meni totalna umjetna tvorevina koja NIKADA ne raste spontano, nego je treba redovito njegovati da bi podržavala opstanak funkcionalne obitelji. Važne su tri stvari u braku, a to su: 1. kompromis, 2. poštovanje i 3. opet kompromis.
Ja sam načisto s tim da je moj brak čisti realan brak, najbolji mogući koliko to može biti s obzirom na situaciju, ne pada mi na pamet pretvarati ga u idealiziran, znam otprilike što mi je činiti i to činim. On voli izazove i ja igram igru. Sva sreća što sam individualac i volim svoja krila... voli ih i on, jer ga svaki put kada ih malo raširim tjeraju da me lovi, a njegov lov meni daje poticaj da ih širim svaki put iznova.
Kada bih znala da on ne gleda druge žene, mislila bih da s njim nešto ne valja... Isto tako, lagala bih kada bih rekla da ne primjećujem druge muškarce bilo uživo, bilo u virtuali.
Mislim da svi mi do koje 35-40 imamo česte ulete drugih ljudi i da je bračna nevjera jedna od najlakših stvari koje možemo napraviti. Do sada nisam, mislim da neću ni kasnije.
Statistike pokazuju da će 45-55% žena i 50-60% muškaraca prevariti svoje bračne partnere i duboko sam uvjerena da su to svi oni koji žive u „savršenim brakovima“.

srijeda, 20.07.2011.

Lake žene

Definicija lake žene bi bila da je to žena koja „da“ na prvom spoju. Ili pri prvom susretu.

Pristojna žena bi prvo trebala upoznati muškarca, saznati koje su njegove navike, što imaju zajedničko, saznati mu prezime i horoskopski znak, naobrazbu, primanja... ono proučiti lik i djelo, otiči u kino, na večeru, na kavu, piće i pustiti da se stvar razvija spontano, jer ako „da“ prerano, ispasti će laka.

Pristojan muškarac će joj dati do znanja da je zainteresiran za seks, ali će isto tako pokazati svoju velikodušnu volju za čekanjem dok ona ne bude spremna. I on će, kao pustiti da se stvari razvijaju spontano, jer ako navali odmah, njoj će se činiti da on misli da je laka.

Što je tu spontano ako je sve s predumišljajem i na temelju utjecaja društva koje muškarce koji se puno troše tretira kao primjerke vrijedne respekta, a žene koje se puno troše naziva lakim ženama?

Čini mi se da je takav stav i potencijalno poguban. Takav umjetni odnos lako se može pretvoriti u frustrirajuči i puknuti, mogućnost pojačava pojava kakvog bivšeg ili bivše lakše dostupnih za seks.
Nisam za bagatelizaiju ljubavi, ali čemu se odupirati privlačnosti i želji?
Zašto gradimo odnose na temelju predrasuda koje nam je usadio netko treči?

Žene su uglavnom te koje odgađaju i prokazuju neke druge „lake žene“, a muškarci su ti koji vrše pritisak... a ujedno i prokazuju.:)
Čini mi se da je ženina uloga tu jako nezahvalna i da zapravao nema alternative između frustracije i prokazivanja da je laka, a sve samo zato što joj je važno što društvo misli.

Ako izuzmemo ženske primjerke koji se troše bez uma i razuma, mislim da žena koja "da" kada joj je želja, pa bilo to i na prvom dejtu, je samo žena koja zna što hoće i ne libi se to uzeti.

utorak, 19.07.2011.

Slatko (virtualna romansa)

Moja prijateljica blogerica si je bila dobra s jednim blogerom, našli su se po pitanju glazbe, knjiga, filmova, razmišljanja. Ništa posebno. Pričala je kako je zabrinjava što s isčekivanjem traži njegov komentar ispod svog posta, što se trudi biti dvosmislena kada njemu ostavlja kometar. Bilo joj je to, onako, slatko..

I tako bi ostalo, da jednog dana u njenom mailboxu nije osvanuo njegov mail s njegovom fotografijom i situacija se digla na višu razinu. Isprve, ona neiskusna u virtualnim flertovima, nije znala što bi sad trebala. Bila je malo paranoična glede virtuale i pitala se što ako to nije on na fotki, što ako je netko zajebava, što ako je on zapravo neka nakaradna spodoba. I nije mu htjela poslati svoju fotku (barem ne odmah)...

Ali je činjenica da se je njoj prilično svidio muškarac s te fotke...
Krenuli su se dopisivati, svaki dan je otkrila još nešto o njemu što prije nije znala i uglavnom bi je njegove osobine oduševljavale... zaljubila se je. Pričala mi je da od njegovih riječi osjeća leptiriče u trbuhu, da je vesela svaki dan, da se samo smije, da su svi primjetili poboljšanje kod nje...

Međutim, sve što je bilo slatko je uskoro postalo mučenje. Njen dotadašnji život i dobro utabane staze –posao-brak-djeca-društvo- su se izvrnule naopačke, razdiralo ju je grizodušje. Konkretno, nije prevarila muža uživo, ali se je osjećala ko preljubnica. Stalno je mislila na blogera, jedva čekala kada će na poslu otvoriti mail, maštala o njemu, sanjala ga...
Samo ja sam znala za tu priču, ona je generalno bila zadovoljna svojim brakom, muž joj je bio dobar čovjek, ali nije mogla prestati komunicirati s blogerom. Baš se je mučila, smršavila je, postala nervozna, čekala na njegove poruke, mailove, znala se rasplakati, jer za njega jednostavno nije bilo mjesta u njenom životu, a ona ga je silom radila, lomila se između dva života.

Što je najzanimljivije, imala je prilika za kurvarluk u stvarnom životu i nije ih prihvaćala. A tijekom te romanse s blogerom, upoznala je nekog mladog dečka u stvarnom životu i imala kratki flert s njim. Usporedno se je grizla zbog svega i davala maksimum obitelji... ja sam se čudila kako nije pukla od svega.
Ne sjećam se više što se je točno dogodilo, muž joj je naletio na neke mailove i nastali su veliki problemi oko svega skupa, skoro su se razveli. Prekinula je virtualnu romansu i ljudi moji... ona je stvarno patila zbog prekida. Ne znam kako se je uspjela toliko vezati za njega, jer se zbog udaljenosti nikada ni nisu vidjeli.

Rekla mi je da joj je žao zbog svega, da je bila i glupa i nepoštena i sebična prema svima, ali da se je našla u fazi kada je njen život –posao-muž-djeca-društvo- krenuo prema monotoniji. Virtualna romansa je to razbila... i dala dodatnu vrijednost njenom životu, te će se je uvijek sjećati i biti će joj slatko. Nekako, nisam to baš vjerovala, koliko sam je znala, ona je baš, baš bila zaljubljena i patila je kada je sve završilo. Tugovala, jer nije mogla stvari drugačije posložiti. Kroz suze mi je rekla da je sve uzalud jer za njega nema mjesta u njenom savršenom životu, a isto tako u njegovom nema mjesta za nju.

Rekla je da je bez obzira na nuspojave bila zbilja sretna i uživala u zaljubljenosti u slovo na monitoru i u fotografiju za koju nikad nije saznala da li je autentična.

Obrisala je blog, prestala se je javljati na mailove i zatrla je svaki svoj trag, nema je već par godina. A „njen“ bloger je napravio isto to.
Ponekad, kada ih se sjetim, poželim da su zajedno...
i da je dalje slatko...:)

ponedjeljak, 18.07.2011.

Moj tip (je moj tip)

„Moj tip“ se je forirao tamo negdje početkom srednje škole. I to u detalje.
Tamniji (crna kosa, smeđe do crne oči), visok minimalno 190 cm, atleta, mršaviji, sa smislom za humor, da čita, da nije antialkoholičar i antipušač i da on zavede mene, a ne ja njega (jesam li rekla da je trebao biti alfa – naravno, podrazumijeva se).
Margine „mog tipa“ su se formirale iz čisto smiješnih razloga.
Kad sam bila mala susjedi koji su oboje imali svjetlu kosu, dobili su dječačića crne kose i kako je to dugo bila top tema, jednom sam čula nešto kao da se je ona zaljubila i da se nikad ne zna kamo će nas srce odvesti (mali je bio pljunuti kum). Pa tako, da ja ne prođem ko moja susjeda rekoh ja crnokosa – on crnokos, idemo na sigurno.
Visok je morao biti jer sam ko mala vidjela film u kojem je mladenka bila viša od mladenca i to mi nije baš bilo fora, a i postavlja se pitanje prenošenja preko praga...
Čitanje i poroke sam voljela već onda, pa valjda zato, a i sjećam se da su na velebnim svadbama na koje bih išla kao mala ti nekakvi antialkoholičari bili dosadni do bola, a oni koji bi cugali su bili smiješni i zabavni.
A alfa muškarci... su alfa muškarci, ne treba dodatni komentar.
Kroz godine koje su uslijedile imala sam većih izleta u krajnosti daleko od „mog tipa“, znala sam se zatelebati u plavušane, moje visine, boemske tipove koji bi me živcirali do besvjesti – jednostavno ne bih imala strpljenja raspravljati o besmislu života, ali bi seks bio super ili totalno pasivne tipove koji bi bili toliko lijepi da bi samo gledanje bilo ugoda.
I sada, kada se ovih dana po blogu spominje što kome paše, malo ja promotrim mog dragog... a kad ono, vidi vraga, sav je u gabaritima „mog tipa“, a da ja toga ni nisam bila svjesna.

petak, 15.07.2011.

Ljubav na prvi, odbojnost na drugi pogled i obrnuto

Čitanje zanimljivog novog posta na Ignissovu blogu me je inspiriralo za ovaj post.

Nije riječ o Rudaničinoj ljubavi na drugi pogled niti sličnim pshihopatologijama, možda sam post trebala nazvati nije sve kako se čini ili odijelo ne čini čovjeka...

Uglavnom, čitajuči Ignissov post, sjetila sam se situacije od prije nekoliko godina kada sam vani spazila jako zgodnog muškarca. Baš onako, moj tip, bez da bih mu našla i jednu zamjerku... bilo je vrijeme da se ide doma i nisam ništa poduzela taj put, ali sam par dana pokušavala saznati što više o njemu i ono što sam saznala ga je diglo do čiste desetke na skali od 1-10.
Iduči put smo se upoznali, plesali i stvarno sam se jako zagrijala za njega (i on za mene). Spustili smo se do kafiča na piće i jebemu nestala i kočija i pepeljuga... tip je odjednom dobio neki cecni glas, ko pičkica, ne znam kako ga nisam detektirala u klubu, valjda zato što smo vikali jedno drugom u uho. Osjećala sam se ko da me je netko opalio mokrom krpom po glavi, kako je više pričao tako me je sve više i više iritirao. Ima muškaraca koji zadrže malo nježniji glas, ali imaju normalnu intonaciju, ovaj je pjevušio. Mislim, znam da čovjek nije kriv, ali jebi ga... ne mogu si zamislit bliskost s muškarcem koji mi neće šaputati dirty na uho, a kada bi mi ovaj svojim kreketanjem pjevušio, mislim da bih ga bila prisiljena ušutkati lopatom.
Razmijenili smo brojeve telefona prije, a kada me je nazvao izmislila sam nešto i odbila. Dvaputa.

S druge strane, netko opće ne treba biti lijep (naravno, potrebno je da se zadovolje osnovni kriteriji...).

Upoznala sam čisto prosječnog dečka, ništa posebno, vjerojatno ga ni ne bih odmjerila u gradu da ga vidim. A kako se počeo "otkrivati" sve više sam se zagrijavala za njega. Samopouzdanje koje se stekne iskustvom, znanja koja čovjek usvoji trudom, odmjerena gestikulacija, gard alfe (naučen ili spontan, nebitno) i ugodan glas.
Nekim ljudima čak i ako nam na prvu nisu privlačni treba dati priliku, jer mogu biti u slojevima... a kako je ovaj skidao sloj po sloj, tako su meni koljena klecala.
Od onda više ne govorim da je odugovlačenje glupo... naprotiv, rijetke su pojave koje su toliko napete i koje toliko napale.

Priče prijateljica su slične... mrak tipovi često jedu ko mali prašćići i rokču kada se smiju, u životu su pročitali Plavi oglasnik, dok oni, prema kojima priroda nije bila toliko velikodušna to moraju nadoknaditi u drugim segmentima i potrude se oko toga.

Ja velim da je izgled (ne treba biti avion, ali osnovni kriteriji moraju biti zadovoljeni) najvažniji, a oni iskusniji i pametniji vele da je mozak najjača erogena zona...

četvrtak, 14.07.2011.

Zašto je šutnja zlato?

Neću pričati o moralnosti i opravdanosti same prijevare. Činjenica je da se dogodi i najboljima.

Svaka normalna osoba kojoj se zalomi prijevara parnera ima grizodušje zbog toga, pa makar bilo pod večim količinama alkohola, makar bilo bezazleno i makar nije umanjilo osjećaje koje imamo prema stalnom partneru.
I kada grizodušje prevlada, kada teret postane prevelik i počne lomiti kičmu, pokajnici će priznati – jer eto, ne može to zatajiti i želi biti pošten/a i pošteno priznati.

Ma brus! Nitko ne priznaje nevjeru iz pukog poštenja (poštenima se kurvarluci ne dešavaju he he). Priznavanje se isključivo desi jer se preljubnik ne zna nositi s grizodušjem, a svaki teret je lakši, ako ga podijelimo s nekim.

I kada se prizna, sve one pričice da nije ništa značilo, da on/ona opće nisu privlačni, da nisu naš tip, da smo popili – sve to ne znači ništa osobi koja je prevarena. Čuje se samo riječ prijevara (a nazire se riječ prekid).

I ako preljubnik misli da je sada podijelio teret, grdno se vara, prebacio je sve na prevarenog koji se treba nositi s osjećajem iznevjerenosti, podcjenjenosti i srozavanjem samopouzdanja. I to je od preljubnika jako sebično, možda i sebičnije od same prijevare, jer ono što se ne zna - to niti ne boli, je li tako?

Veza bi se mogla prekinuti ili nastaviti sa opako prodrmanim temeljima i argumentom koji će prevareni izvuči u svakoj idučoj svađi. Moglo bi se reči da je to s punim pravom, a moglo bi se još reči da dotična osoba niti nije trebala ostati u vezi ako nije u mogućnosti to oprostiti i zaboraviti kako spada.
Zajeb, kako god okreneš.
ZATO je šutnja zlato!

Nisam imala iskustvo s prijevarom, a i da jesam, ne bih priznala niti pod cijenu života.
A vi?

petak, 08.07.2011.

Tko tu koga

Moram se osvrnuti na priče o izmjenama Kaznenog zakona, tj. da se neisplata plaće tretira kao kazneno djelo.

I HUP skače ko u epileptičnom napadaju, ako Vlada prijedlog uputi na saborsku proceduru, oni će istupiti iz Gospodarsko-socijalnog vijeća. I sad svi okolišu i hodaju po jajima da ne bi HUP-u pala vlas s tintare. Who to fuck is HUP i koje koristi ja imam od njega i što se njih opće ima uvažavati?

Moglo bi se to proglasiti kaznenim djelom tamo negdje 2013., ali samo ako je dokazano da je neisplata plaće 6 mjeseci iz neopravdanih razloga.
Halo!
A što ako je neopravdano neisplaćena 1 mjesec? Hoće li HEP, Termoplin, komunalci i ine pm koje me deru na režijama svaki mjesec uzeti tu neopravdanu neisplatu moje plaće kao moju ispričnicu za neplaćanje režija?
Neće, jer ih boli qurac. Pa boli i mene za svakog poslodavca.

Posebno me boli za onog koji ne isplaćuje plaće ljudima koji rade za njega. Stari moj, ako ti nisi sposoban napraviti plan poslovanja i financijsku strukturu za barem 3 mjeseca unaprijed, onda se posipaj pepelom po glavi, daj ljudima otkaze i zatvori firmu.

Kao učestali uzrok neisplaćivanja plaća navode se kašnjenja uplata od dužnika. Pa kako nije sramota svakoga koji se na to vadi? Naplata u Hrvatskoj ne štima od jučer, jelte, do jučer su svi fino plaćali, pa nismo znali da ćemo imati dužnike.
Naplata ne štima zadnjih par godina i ako netko ide raditi s nelikividnim firmama bez garancija plaćanja taj je idiot. I najbolji poslovni savjet mu je onaj gore - posipati se pepelom, dati otkaze i zatvoriti firmu.

Nevjerojatno mi je da kada tražiš kredit, trebaš ispuniti brdo papirologije i dokazivati da si sposoban, a svaka fufa može otvoriti firmu i zajebavati ljude.

Nitko se neće zauzeti za malog čovjeka, a što je najzanimljivje, stavljaju ga u tako bespomoćnu situaciju da se ni sam za sebe ne može zauzeti...

<	kolovoz, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (11)
Lipanj 2011 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?